Loader

Komentar: HNK Rijeka – NK Istra 1961

00

Evo mene opet na našoj prekrasnoj Rujevici, doduše nikad ljepše nece bit nego na Kantridi.
Zaključila sam da sam jako sretna što imam akreditaciju i zato prije tekme nisam morala stajat u redu za kupit kartu iako ima i to svojih čari. Ipak sam još sretnija što lijepo pregled prođem na način da mi se dragi gospodin iz osiguranja samo osmjehne, čak mi niti torbu ne pregleda a kamoli da me skida iz cipela kao što se to čini na drugim tribinama. A možda je to samo jer sam žensko.
Novosti uvijek ima iz tjedna u tjedan. Prvo bih željela čestitat mojim momcima na odličnoj utakmici protiv Red Bull Salzburga. Potom bih htjela čestitati nama svima na otvorenju nove tribine, sjeverne tribine. Iako je istok sad nešto prazniji, Armada je zauzela gotovo cijelu sjevernu tribinu, kao što su i na Kantridi bili iza gola, doduše na zapadu.
Napravit ću malu diverziju, napad na tok misli i preskočit malo s nogometa na sveprisutni stajling na stadionu. Moram priznati da sam ove godine ugodno iznenađena ženskim, te u većoj mjeri muškim pojavama na stadionu. Ako ne uspijevate detektirati, ovo nije sarkazam. Nogomet i stadion su, izgleda, postali mjesto glamura i zamijenili prešetavanje Korzom u skupim krpicama. No, ipak tko ne voli vidjeti muškarca u odijelu ili košulji (ženske nemojte lagati znamo da to volimo)?
Sad kad smo i to riješili, možemo se vratiti malo u središte zbivanja iako ne znam kako će to biti moguće uz kolegu koji jednostavno ne prestaje mljeti. Bit ću toliko slobodna i reći da bi mu slavni reper Eminem zavidio brojem izgovorenih riječi u jednoj sekundi, a također mislim da mu zavidi cijeli ženski rod. Uz takvu brzinu govora mislim da bismo napokon uspjele izgovoriti svaki trač i sve ostalo na pameti za vrijeme samo jedne kave. Šalu na stranu, oduševljena sam sjevernom tribinom. Prekrasna akustika stadiona kao da se poboljšala izgradnjom sjeverne tribine. Armada iako mala brojem u odnosu na navijače velikih klubova Europe stvarno se može pohvaliti današnjim navijanjem. Stvarno su se momci i djevojke trudili bodriti naše ljubimce glasno i tijekom cijele utakmice.
Eh, a kakvo bih ja to žensko bila kada ne bih prokomentirala navijače Istre. Iako mali brojem, bili su doista hrabri u navijanju odnosno provokacijama. Klasične provokacije koje ne vrijedi spominjati, niti im dati retka prostora u ovom eseju vrijednom najmanje ocjene vrlo dobar na državnoj maturi. Upravo te provokacije su očito toliko beznačajne, da ni Armada nije odgovorila na njih, iako postoji mogućnost da ih dečki na sjeveru nisu niti čuli. Naime toliko je puno bilo Istrijana.
Posebnu pohvalu moram iskazati Dos Santosu Heberu. Čak i ja, stručni promatrač na stadionu svega što nije nogomet, sam uspjela uočiti koliko dečko trči, trudi se i ne popušta. Koliko dečko krvari za ovaj bijeli dres. Kad bi se samo političari ugledali na njega i tako krvarili za voljenu nam domovinu. Normalno pohvale od mene, vjerujem i od cijelog stadiona stižu našim požrtvovnim momcima koji su od prve sekunde stvarno zaigrali pravi nogomet. Normalno da se iz takve žrtve izrode golovi, a dugo očekivani gol koji je samo čekao trenutak kad će pasti, pao je upravo u 65. minuti iskusnim udarcem upućenim zlatnom nogom Gorgona. Ako vam kažu da je bio autogol jer se lopta odbila o leđa vratara Istre – lažu vas (te preporučam da takve ljude izbacite iz svog života, jer što će vam tako negativni ljudi u vašem životu), a ako ste to sami vidjeli preporučam vam očni pregled . Naravno uz ovakvu prekrasnu igru naših igrača, pao je i drugi gol ovoga puta u režiji Gorgona i Gavranovića.
I na kraju iako ništa manje vrijedno, zapravo ako ne i vrijednije. Hrvatska napokon ima zlato iz vaterpola. Još jedno zlato u riznicu hrvatskih uspjeha. Momci su trijumfirali u Budimpešti jednako kao što su trijumfirali nad Srbijom dan prije. Stvarno možemo biti ponosni na gotovo sve svoje sportaše.
Vidimo se i čujemo (nadam se, jer me pisanje ‘smislenih’ rečenica zbilja umara) uskoro. I zbilja se nadam da sam uspjela popratiti sve što vas je zanimalo.