Loader

Hacksaw Ridge

00

Nakon skoro deset godina pauze Mel Gibson donosi nam povijesnu, ratnu dramu Hacksaw Ridge nastalu prema istinitoj priči u kojoj glume Andrew Garfield, Sam Worthington, Teresa Palmer, Vince Vaughn i drugi. Mel Gibson se vratio, napokon se vratio, i joj kako se vratio.

U prvom dijelu filma upoznajemo glavnog protagonista Desmonda T. Dossa (Andrew Garfield), mladog amerikanca i praktičnog vjernika (Adventist Sedmog Dana). Desmond živi u običnoj radničkoj obitelji čiju idilu povremeno prekinu pijane ekapade Desmondovog oca Toma (Hugo Weaving), ratnog veterana iz Prvog svjetskog rata. Desmond je oduvijek htio pomagati drugima i postati liječnik no nažalost njegova mu obitelj to nije mogla priuštiti. Jednog dana, prilikom dobrovoljnog davanja krvi, Desmond upoznaje Dorothy (Teresa Palmer), predivnu medicinsku sestru koja će, kako će se kasnije i pokazati, postati njegovom ženom. U cijeloj toj zbrci odrastanja i zaljubljivanja, u svijetu se odvijala velika tragedija nama danas poznata kao Drugi svjetski rat. Nakon napada na Pearl Harbour, mladi amerikanci priključivali su se vojsci Ujka Sama u nadi kako će se uspjeti izboriti za svoje vrijednosti i bolje sutra. Spoznavši patnju koja se događa oko njega, Desmond nije mogao sjediti prekriženih ruku, te se bez obzira na veliko negodovanje svoje obitelji i buduće žene odlučuje pridružiti vojsci. Ono što Desmonda čini posebnim je što bez obzira na okolnosti on ne odustaje od svojih principa. Njegova vjera njemu ne dopušta ne samo pucati iz oružja, već uopće ga i primiti. I naravno da to njegovim kolegama ročnicima i naredniku Howellu (Vince Vaughn) smeta, i upada u oči, kao što bi im zasmetalo sve što se kosi s onim što oni smatraju ispravnim. Iako je primao redovite batine, vrijeđanja, pa čak i pod prijetnjom vojnog suda Desmond nije odustao. Njegova želja i odluka su bile dokazati kako hrabrost ne mora nužno podrazumijevati i nošenje oružja. Čak i na vojnom sudu, gdje se izjasnio ne kao vojnik s „prizivom savjesti“ (odluka pojedinca da odbije izvršiti neku obvezu koju mu nameće pravni sustav jer bi se njeno izvršavanje protivilo etičkim, moralnim ili vjerskim uvjerenjima – tj. savjesti te osobe op.a.) već kao „suradnik savjesti“, Desmond nije odustao od svojih uvjerenja. I uspio je. Svojom vlastitiom upornošću i tvdoglavošću, Desmond Toss dobio je dopuštenje da sudjeluje u borbi kao medicinski tehničar bez obveze nošenja oružja. U blizini Okinawe, odvijala se žestoka borba. Saveznička vojska svim je silama pokušavala zauzeti tzv. Hacksaw Ridge čije bi im osvajanje donijelo veliku prednost u daljnjim operacijama. Na Hacksaw Ridgeu je završio i Desmondov odred. Nakon teške višednevne borbe, Japanci uspijevaju odoliti savezničkim napadima i tjeraju ih na povlačenje, sve osim Desmonda. Desmond ostaje na ranije spomenutom grebenu te praktički iz samog grotla neprijateljskih snaga uspjeva spasiti čak 75 ranjenih vojnika. Ponovit ću ovaj podatak jer me možda niste dobro shvatili, a i svakako je vrijedan ponavljanja. Dakle, Desmond Toss je uspio svojim nadljudskim naporima spasiti 75 ranjenih vojnika. Njegovo nevjerovatno čudo ne samo da je spasilo veliki broj ljudi već je dalo snage savezničoj vojsci da zbije svoje redove i osvoji Hacksaw Ridge. Moderna povijest upamtit će Desmonda T. Dossa kao prvog vojnika u povijesti koji je zaslužio Medalju Časti bez da je ispalio ijedan metak.

Mel Gibson je odličan glumac i još bolji redatelj. Nakon osobne katarze i deset godina pauze vratio se onome što najviše voli, pričanju priča na filmskom platnu. Gibsonova nevjerovatna sposobnost da uhvati gledateljevu pažnju i ne pušta je do završetka filma, tako dobro dokazana u filmovima kao što su Brave Heart, Passion of the Christ i Apocalypto, još je jednom potvrđena u remek-djelu kakvim Hacksaw Ridge je. Gibson je uzeo priču vrijednu pričanja, a za koju 99% sam siguran niste čuli dosada, i učinio je vječnom. Bitke su prikazane tako realno i živopisno da niti u jednom trenutku nećete pomisliti kako je određeni dio ipak previše isceniran. Misao koja će Vam padati na um je: „Ajme, ovi dečki su stvarno morali prolaziti kroz sav ovaj užas !“ Dežurni kritičari reći će kako je Gibson „fulao“ temu jer, kako film koji slavi mladića koji odbija pušku može u isto vrijeme slaviti rat, no u tome nema ni trunke istine. Nikakvog slavlja, osim onoga čvrste vjere i snage tijela i uma koju je Desmond Toss pokazao, ovdje nema. Drugi svjetski rat je prikazan baš onakvim kakvim jest, najvećim zlom i mrljom na obrazu ovoga svijeta, za koju se možemo samo nadati kako se više nikad neće ponoviti.

Andrew Garfield je odličan glumac. Ovaj bitanski glumac je bio toliko uvjerljiv u svojoj izvedbi da mi ga je čak i malo čudno u intervjuima čuti kako priča s „british“ naglaskom. U filmu, naglasak mu je obazriv i pomalo visok, nalik na onaj Toma Hanksa u Forrest Gumpu. Kad bi Vam netko rekao da zamislite osobu koja za vrijeme Drugog svijetskog rata odbije uzeti pušku u ruke, a pritom spasi 75 života i zatim pokaže izvedbu Andrewa Garfielda rekli bi da je zamišljate baš tako i nikako drugačije. Svojom prirodnom smotanošću koju je tako dobro unio u lik Desmonda Tossa, Garfield je definitivno pružio izvedbu života.

Gibson u svakom filmu dobije maksimalne izvedbe od svojih glumaca i ovaj nije iznimka. Svi su glumci odradili fenomenalan posao. Hugo Weaving je tako dobro odradio ulogu pijanog oca da mu u očima skoro pa možete vidjeti unutarnju borbu između tuge i ponosa koju njegov lik doživljava. Teresa Plamer je tako ljupka, draga i lijepa da ju i sami poželite oženiti, iako ste ju vidjeli tek 60-ak minuta na filmskom platnu. Vincea Vaughna je dobro vidjeti u ulozi u kojoj ne glumi Vincea Vaughna. U dosadašnjim filmovima koje je snimo čovjek dobije osjećaj da Vince ni ne zna da ga se snima već je jednostavno on. Određene naznake da zapravo i zna glumiti dao je u drugoj sezoni HBO-ve uspješnice True Detective, a to je u ovom filmu i potvrdio. Posebno mi se svidio njegov svojevrsni „hommage“ koji je dao Gny. Sgt. Hartmanu iz Kubrickovog Full Metal Jacketa, jednog od najboljih ratnih filmova ikad snimljenih. Navedeno se posebno vidi u scenama u kojima Vaughn, točnije narednik Howell, odapinje po ročnicima tokom njihovog prvog dana ili kada ih opominje kako im je jedina žena koju će odsada voljeti njihova puška. U jednom sam intervjuu pročitao kako Gibson prilikom savjetovanja glumaca voli dati primjere uloga na koje bi se glumci trebali osvrnuti i tu vjerovatno leži razlog za ranije navedeno.

Gibson je unio cijeloga sebe u ovaj povratnički film. Sve je bilo na mjestu, od scenografije i glume do režije i glazbe, baš sve. Redatelj kao da je uspio unijeti svoje unutarnje borbe između problema s bipolarnim poremećajem, pretjeranim korištenjem alkohola i vrlo mu važnog duhovnog morlanog koda. Iako je vjerska tematika doboko utkana DNA ovog filma ona uopće ne prevladava i stavljen je naglasak na držanje moralnih vrijednosti ma kako situacija teška bila. Kada Mel Gibson, zbog nekoliko loših trenutaka i izjava, nebi bio Hollywoodski neprijatelj broj jedan, vjerujte mi, ovaj film bi bio krcat nominacijama za Oscar, s nominacijama u barem 10 kategorija. Srećom, Vi i ja dobro znamo kako Oscar nije mjerilo dobrog filma. Nakon ovako dobro odrađen povratka, možemo se samo zapitati što nam još dobroga Mel sprema u svojoj ludoj glavi.

Pratite na i putem: